DOBITNIK SI PRVE NAGRADE NA BIJENALU FANTASTIKE „PERSPEKTIVA“ ZA NAJBOLJEG MLADOG SLIKARA. KAKAV JE OSEĆAJ?
Kada sam pristupio konkursu, zaista nisam imao nikakva očekivanja. Zapravo, trebalo je proći prvi krug, a zatim bi slike bile naknadno žirirane kako bi se članovi žirija uverili u svoje odluke, koje su doneli putem foto-dokumentacije koja je prispela na konkurs. Isprva, posmatrajući sliku kojom sam se predstavio, ne mogu da kažem da sam gajio bilo kakva očekivanja. Smatram da slikar, govorim u svoje ime pre svega, ne može objektivno da sagleda samo jednu sliku u stvaralačkom nizu. Svakako, velika je odgovornost postaviti jednu sliku i reći: „Da, to sam ja.“ Čini mi se da je jednostavnije kada je samostalna izložba u pitanju gde jedna slika dopunjuje drugu, gde se vidi progres i gde je moguće sagledati čitavu misao jednog slikara. Međutim, ovde je to drugačije: jedna slika je trebalo da nosi čitavu ideju slikarstva kojim se bavim, a u vezi sa tim trebalo je napraviti pravi izbor kada je moje stvaralaštvo u pitanju. Neposredno pred otvaranje izložbe dobio sam poziv i saopšteno mi je da ću primiti nagradu „Perspektiva“ za najboljeg mladog slikara u okviru Prvog bijenala fantastike u Beogradu. Za mene je to bila velika čast, znajući koliko je radova mladih autora pristiglo na konkurs. Bijenale fantastike je, svakako, jedan od inovativnijih umetničkih događaja, iako je njegovo poreklo u tradicionalnom. Međutim, kao i svaki segment u stvaralačkom, i ovaj hepening našao je svoje mesto u savremenom, a to govori i činjenica da su se na konkurs prijavljivali i stvaraoci koji nisu pikturalno povezani sa samim pojmom fantastike.
Smatram da mi ova nagrada, bez obzira na naslov kojim se ograničila u polju slikarstva, umnogome znači, kao što i samo Bijenale znači svim učesnicima koji su dobili priliku da se pojave na takvoj izložbi.
LIKOVNI KRITIČARI KADA PIŠU O TEBI I TVOM STVARALAŠTVU GOVORE DA PRIPADAŠ STILU FANTASTIKE, NADREALIZMU, A TI SEBE DOŽIVLJAVAŠ KROZ FIGURACIJU ILI NEOFIGURACIJU. U ČEMU LEŽI TA RAZLIKA NA GLEDANJE U TVOM STVARALAŠTVU?
Kod nas je likovna kritika prilično podeljena i hermetična. Smatram da je razlog tome identifikacija sa umetničkim činom – delom. Nisam siguran koliko zapravo razmišljam o ,,stilu“ (gruba reč) kom pripadam. Rekao bih da slikarstvo treba da živi, a progres kod slikara je veoma uzbudljiv. Ne vidim veliku razliku između apstrakcije, figuracije, pa čak i koncepta. U ovom periodu se završava velika Kiferova izložba u Gran Paleu, a Pariz je idealan primer figurativnog i apstraktnog slikarstva sa prisustvom konceptualnog, znači sublimacija sveprisutnog. Naravno, činjenica je da slikar ima amalgam kojim sprovodi slikarstvo i time se urezuje u svest posmatrača – publike, tako da su narativi koji nas određuju prirodni. Moja odluka da govorim o figuraciji kao stvaralačkom polju, a ne o slikarskom pravcu, utoliko je razumna kako čitavu priču slikarstva ne bih zatvorio.
KROZ KOJE SI UMETNIČKE FAZE PROLAZIO STVARAJUĆI?
Rekao bih da sam se prvi put sa onim što želim da kažem (stvaram) susreo na akademiji, onog momenta kada sam urezao prve poteze perom na papir, koji nisu potpadali pod koncept same akademije. Kada sam slikajući model sliku obeležio ličnim doživljajem čoveka – figure, tada sam sebi postavio pitanje ko je čovek za mene i to pitanje se zadržalo sve do danas. Na slikarstvo sam gledao kao na oblik teskobe, mislim da sam vario mučninu kojom sam bio opsednut: jedan oblik dekadentnog, rekao bih. Vremenom, sazrevajući, gradio sam viziju o tome šta slikarstvo jeste, a važnu ulogu u svemu tome odigrali su muzeji koje sam posetio. Pokušao sam da razumem boju kao i temu kojom se bavim. Na platnima, kao i na papiru, između ostalog, često su se gomilale glave koje su bile u nekom zaludnom stanju, stanju straha – vrisku. Sećam se ličnih identifikacija sa junacima iz pojedinih romana: bilo je to pomalo i romantičarski, možda jedna vrsta očekivanja iz kojih je proizilazio kritički strah. Čini mi se da danas toga nema u tolikoj meri – nastupio je smiraj slike, možda čak i lični. Zaronivši najdublje, shvatio sam da sam dete svog slikarstva…