ŠTA SU TI DONELI SINHRONICITETI U ŽIVOTU, A BILO IH JE MNOGO – OD ODLASKA IZ SRBIJE DO CEJLONA I FILMSKIH ŽIVOTNIH SITUACIJA KOJE SI IMAO.
U tom prvom periodu, kada sam bio mlad, imao sam puno vremena i nisam imao odgovornost i ozbiljnost koju moja pozicija nosi, kao kasnije kada sam počeo da izlažem i imam veze sa ozbiljnim galerijama. To je postao okov za mene, a pre toga sam uživao u nekoj vrsti slobode. Kasnije je to je sve postao rad i svejedno je čoveku da li 12 sati sedi u ateljeu u Parizu, Njujorku ili bilo gde drugde. Posle tih 12 sati, retko sam imao vremena ili mogućnosti da uživam u nekom gradu, pa to na kraju postane sekundarno. Velika je stvar imati vremena i novca kako biste mogli da uživate u plodovima tog rada. Ja sam u Italiji uvek bio iznenađen kada bih video da ljudi znaju za mene. Mislio sam da smo mi nevidljivi. Imao sam sreće da je to okruženje oko mene bilo izuzetno i ne znam čime zasluženo. Poznavao sam najpoznatije glumce, muzičare i režisere. Sa mnogima sam sarađivao, dostavio niz plakata i bio sam spominjan u mnogo knjiga. To su energije koje se uzajamno traže i kad se sretnu uzajamno se nadopunjuju. Ako sam dobio nešto, dobio sam mogućnost da upoznam puno ljudi i kroz to obogatim sebe i svoju stvarnost.
STVARANJE U TAMNJANICI – VERUJEM DA JE POSEBAN DOŽIVLJAJ ZBOG SNAGE PRIRODE, LEPOTE, USLOVA RADA, MIRISA LAVANDE. KAKVA JE SARADNJA SA UDRUŽENJEM PIGMALION I GORAZDOM ČUKOM?
Tamnjanica je nešto magično, deluje toliko izolovano. Sama zemlja i mirisi tog bilja su posebni. Ja sam bio tamo ne samo kada su brali lavandu, nego i smilje i bosilje itd. Sva hemija toga je bila uvek nešto što me je privlačilo i kada bih imao mugućnosti, na isti način bih se bavio time. Spojio bih umetnost i ono što ipak nije poljoprivreda egzistencijalne prirode, već neka nadgradnja. Gorazd Čuk je znao da spoji te dve stvari i potpuno se dao u odnose sa umetnicima i prirodom. To je rezutiralo magičnim spojem i ja mu želim samo da to potraje što duže i proširi se. Uvek se prelivalo tako – u početku su ljudi puno ulagali da sagrade neku zgradu u koju su posle donosili slike i umetnine. Kada je ta zgrada posle dobila ime Luvr, prestali su da investiraju, a krenuli su da zarađuju od toga. Luvr donosi Francuskoj mnogo novca. Toliko miliona ljudi ide da pogleda te slike i svi ostanu da pojedu sendvič ili zamoreni gledanjem muzeja ostanu u restoranu ili kupe suvenir. To je velika industrija, tako da ulagati u umetnost ne znači da je to večito ulaganje, nego uvek postoji momenat kada takva ulaganja mogu da se vrate. Bilo medijski, kroz neku promociju, a na kraju i ekonomski. To je projekat koji mi se jako dopada.