KAŽU DA JE VAŠ STIL U ISTORIJI SLIKARSTVA NEPOZNAT. KAKO STE DOŠLI DO NJEGA ILI ON DO VAS?
Nihil novi sub sole. Odrastao sam u u sredini koja buja od biljaka i životinja, od mirisa, pune atmosfere, emocija i zvukova, i to ostavlja trag. Iz takve sredine u kojoj sam proveo 18 godina, ja sam se stvorio u velikoj urbanoj sredini u Beogradu, gde sam došao da studiram slikarstvo. Logično je valjda da posle 20 godina života u Raju nećete da se bavite nečim što nema dodirnih tačaka sa tim. Dosta rano, već na početku studiranja, pronašao sam šta je to što me ispunjava i šta želim da istražujem u svom slikarstvu. Pri prvom susretu sa fantastičnom umetnošću, našom Medialom, Bečkom školom fantastike, shvatio sam da pripadam toj porodici. Njihova veza sa prirodom i odlike njihove umetnosti kao što su jasan crtež, snažan kolorit, erotični elementi, ritam, zavode posmatrača i sve nekako peva. To nas povezuje. Sve to, uz baroknu raspevanost, nalazi se i u mom slikarstvu.
KO SLICI DAJE IME? ONA SAMA SEBI NAKON ZAVRŠETKA ILI VI NA POČETKU? DOSTOJEVSKI JE REKAO DA JE „IME SUDBINA“. DA LI TO PRATI I VAŠE SLIKE?
Verujem da je Ime sudbina. Ime se samo pojavljuje pri kraju rada na slici. Celu sliku nikad ne smišljam unapred, tako ni ime. To je avantura koja traje od samog početka, kako koloristička, tako i crtačka. Ako umetnik iznenadi sebe, iznenadiće i posmatrača. Za svaku sliku imam karakterističnu priču. Nikad se ne dešava nešto šablonski, od samog početka pa do trenutka kada napusti moj atelje. Kao da sama slika traži ko će da je poseduje i obično ode kod dobrih, pozitivnih i plemenitih ljudi.
VAŠ MEDITERANSKI „KOD“ JE SAMO PRESLIKAN NA PLATNA. NE BEŽITE KROZ SLIKU OD SEBE, VEĆ SE POTVRĐUJETE I ŽIVITE SVOJU ISTINU – SLIKARSKU, BOŽANSKU, LJUDSKU, MAGIJSKU, INTUITIVNU.
Mediteranac sam po čulnosti, erotizmu, estetizmu i svim drugim elementima i nekako mi je normalno da su žena, žensko telo, voda, sunce i kamen utisnuti u moj genetski kod. Prva erotska iskustva, toplinu i mirise osetio sam na moru. Prve crteže sam pravio u pesku i nervirao se kada ih talas izbriše, ali to nisam doživljavao kao gubitak, već kao njihovo putovanje u plava prostranstva vode i neba s nadom da će ih neko na drugoj obali, strani, videti.